Allan Griff, kemijski inženjer konzultant, kolumnist za PlasticsToday i samozvani realist, naišao je na članak u MIT Newsu prepun znanstvenih neistina. On dijeli svoja razmišljanja.
MIT News mi je poslao izvješće o istraživanju koje uključuje zeolite, porozne minerale koji se koriste za proizvodnju propana od otpadnih (recikliranih) poliolefina s kobaltnim katalizatorom. Iznenadilo me koliko je članak bio znanstveno pogrešan i obmanjujući, posebno s obzirom na njegovo podrijetlo s MIT-a.
Porozni zeoliti su dobro poznati. Ako istraživači mogu koristiti njihovu veličinu pora za proizvodnju molekula s 3 ugljika (propan), to je vrijedno vijesti. Ali postavlja se pitanje koliko 1-ugljik (metan) i 2-ugljik (etan) prolaze i što ćete učiniti s njima.
Članak također implicira da su poliolefini koji se mogu reciklirati beskorisni zagađivači, što je pogrešno jer nisu otrovni u svom normalnom čvrstom obliku — vrlo jake CC veze, dugi lanci, niska reaktivnost. Više bih se brinuo o toksičnosti kobalta nego plastike.
Otrovnost čvrste plastike popularna je slika koja se temelji na ljudskoj potrebi da se odupremo znanosti kako bismo mogli vjerovati u nemoguće, što seže do udobnosti djetinjstva kada se ništa ne može objasniti.
Članak miješa PET i PE i uključuje crtež (iznad) boce soda koja je napravljena od PET-a, kemijski vrlo različitog od poliolefina i već je vrijedno reciklirana. Nije nevažno, jer se sviđa ljudima koji vide puno plastičnih boca i misle da je sva plastika štetna.
Crtež također dovodi u zabludu jer prikazuje punjenje prstenaste (aromatične) plastike i proizvodnju propilena, a ne propana. Propilen može vrijediti više od propana i nije mu potreban dodatni vodik. Na crtežu se vidi i proizvodnja metana, koji nije poželjan, pogotovo u zraku.
U članku se navodi da je ekonomija proizvodnje propana i njegove prodaje obećavajuća, ali autori ne daju ni podatke o ulaganju, radu ni prodaji/cijeni. I ne postoji ništa o energetskim potrebama u kilovat-satima, što bi moglo učiniti proces manje privlačnim za mnoge ljude koji brinu o okolišu. Morate prekinuti puno tih jakih CC veza da biste prekinuli polimerni lanac, što je osnovni nedostatak u mnogo naprednijem/kemijskom recikliranju osim nešto pirolize.
Na kraju, odnosno zapravo prvo, članak se poziva na popularnu sliku plastike kod ljudi (i riba), zanemarujući nemogućnost probave ili cirkulacije. Čestice su prevelike da prodru kroz stijenku crijeva i zatim cirkuliraju kroz mrežu kapilara. I koliko je bitno, kako često kažem. Odbačene riblje mreže mogu biti štetne za vodena stvorenja, ali isto tako je i hvatanje ribe i njezino jedenje.
Ipak, mnogi ljudi još uvijek žele vjerovati da je mikroplastika u nama kako bi poduprla njihovu potrebu da se odupru znanosti koja ih lišava udobnosti čuda. Plastiku brzo označe otrovnom jer je:
●neprirodno (ali potresi i virusi su prirodni);
● kemikalija (ali sve je napravljeno od kemikalija, uključujući vodu, zrak i nas);
●promjenjivi (ali i vrijeme i naša tijela);
●sintetski (ali i mnogi lijekovi i hrana);
●korporativno (ali korporacije su kreativne i drže niske cijene kada su odgovorno regulirane).
Ono čega se stvarno bojimo smo mi sami — ponižavanje.
Ne razmišljaju samo neznanstvene mase na ovaj način. Naša vlastita industrija ulaže u napore da zaustavi "onečišćenje plastikom", kao i političari koji ispravno vide takvo razumijevanje mita kao ono što birači žele.
Otpad je odvojen problem od onečišćenja, a naša industrija plastike može i treba smanjiti svoje gubitke. Ali nemojmo zaboraviti da plastika pomaže u smanjenju drugog otpada - hrane, energije, vode - i sprječava rast patogena i infekcije, ali ne uzrokuje ništa.
Plastika je relativno bezopasna, ali ljudi žele da bude loša? Da, a sada možda vidite i zašto.
Vrijeme objave: 9. prosinca 2022